U ovom ajetu, Allah, s.w.t., objašnjava obaveznost pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, pa kaže da će takvi šta žele postići. Dakle, sasvim je jasno da bez ovog dobra nema uspjeha. Od Ebu Seida El-Hudrija, r.a., se prenosi da je rekao: „Ko od vas vidi nešto što ne valja, neka ga otkloni rukom, a ako ne može rukom, neka ga otkloni jezikom. A ako ni to ne može, neka ga barem prezire srcem, ali to je najslabiji iman.“ ( Muslim)

Hadis jasno govori da smi dužni spriječiti zlo, pa makar u najmanju ruku, prezreti srcem, a ako ni toga nema, onda je to znak da čovjek uopće nema imana. Subhanallah... Koliko mi danas zla gledamo spostvenim očima, a pravimo se da ne vidimo...? Koliko zla mi danas slušamo, a pravimo se da ne čujemo...? Jednom prilikom rekao je Ibn Mes’ud, r.a.: „Propao je onaj čije se srce ne obraduje dobru i ne osudi nevaljalo djelo. “Ovo znači da je odvraćanje od nevaljalih djela, jezikom (tj. riječima) i rukama (tj. djelima), u obavezi onoliko koliko se može, dok je odobravanje dobrih djela i osuda nevaljalih srcem, stroga obaveza, koja ni sa koga ne spada, pa je propao onaj koji, makar, toliko ne učini. Od Vjerovjesnika, s.a.w.s., se prenosi da je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, ili ćete tražiti da se čine dobra djela i od nevaljalih odvraćati, ili će Allah, uskoro, od Sebe, poslati protiv vas kaznu, pa ćete Ga moliti, ali vam neće biti udovoljeno.“

(Tirmizi) Allahov Poslanik, s.a.w.s., je drugom prilikom rekao: „Primjer onoga ko ne izvršava Allahove zapvjedi i onoga koji ih izvšava je kao primjer grupe ljudi od kojih su se jedni, bacajući kocku između sebe, smjestili u gornji dio lađe, a drugi u donji, pa je neko od ovih dolje, uznemiren uskraćivanjem vode od ovih gore, uzeo sjekiru i počeo bušiti lađu na dnu, na što su mu došli i upitali ga: „ Šta ti je, šta to radiš?“- a on im je odgovorio: “Činite mi nepravdu! I ja moram doći do vode.“ Ako ga spriječe, spasiće i njega i sebe, a ako ga puste da probuši lađu, nastradaće i on i oni.“ (Buhari) Činjenica je da, danas, oni koji pozivaju dobru, a posebno odvraćaju od zla bivaju proganjani, nazivani raznim, pogrdnim imenima, ponižavani... Međutim Allah, dž. š., kaže: „One, koji su u Allaha i onaj Svijet vjerovali i dobra djela činili čeka nagrada od Gospodara Svjetova, neće se ničega bojati i ni za čim tugovati“ (El-Bekara, 62.), pa neka svako ima na umu, ako se radi Allaha ponizi, Allah će ga uzdići.

Da bi pozivanje na dobro, a odvraćanje od zla bilo valjano, onaj koji to čini, mora se odlikovati znanjem, blagošću i stpljivošću. Pod znanjem se podrazumjeva dobro poznavanje onoga što se naređuje i onoga od čega se odvraća, odnosno razlikovanje jednog od drugog. Važno je da u ono što se naređuje spada poznavanje svjetovnih nauka, a ta naredba je “Uči, u ime Gospodara svoga...“.

Omer ibn Abdulaziz je rekao. „Onome ko bez znanja robuje Allahu, robovanje više šteti nego koristi.“ Osoba, koja se posveti ovome, također, mora posjedovati blagost. On mora biti svjestan riječi Allahovog Poslanika: „Čemu god se s blagošću pristupi, ono će se uljepšati, a čemu god se s grubošću pristupi, ono će se pokvariti.“ S obzirom da je dunjaluk nepravedan, čovjek koji poziva dodru, a od zla odvraća, mora strpljivo podnositi ono što ga zadesi. Uzvišeni u Kur’anu kaže: „I ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe vidimo i štitimo.“ (Et-Tur, 48.) „I trpi ono što govore i izbjegavj ih na prikladan način!“ (El- muzzemmil, 10.)

 Aida Rašljanin