Čujem nešto neobično, što odavno nisam imala prilike da čujem tako nešto. Glasovi neki, kao da sviju nas neko zove, čujem glas sestre... sačekaj... i neki dječji glas, tako male djece, kao one koja tek počinju hodati i govoriti prve riječi, al ovi uz plač... plač... buka... pucnjava... čujem malog dječaka kako pita svog baba: ,,Oče, šta se ovo, zbog čega je ovolika buka, reci mi oče... zašto sav ovaj narod strepi!!?“... uz suze na  njegovom licu...Pogledah na drugu stranu,  plačući traže majčin zagrljaj, dok još mnogo drugih koja mole za koru hljeba, a majka zikr čini i svoje dijete tješi  riječima: ,,Ne boj se sine, Allah, dž. š., je uz nas, a ovo žele da nas zaplaše oni kojima je do Dunjaluka stalo, ne boj se!... (suza joj niz oko lijaše...) ...Začuh, odjednom,  sasvim različit dijalog, uz smijeh i šalu. Otrgnuh se iz zastalog pogleda koji bijaše upućen prema džamiji koju posmatrah, i koja me podsjećaše  na jednu od  džamija oko kojih se upravo to i dešava, ali negdje tamo daleko... a, što zapravo i ne čujem..., i vidim one koji koje prolaze džadom  pokraj džamije, koju stvarno vidim, a dijalog njihov ne bih da pišem jer nemam riječi... Pokušah da pitam da li su čuli one glasove iz daljine... ali uzalud po pogledu se moglo vidjeti da ne, iako se nazivahu muslimanima. Pitah se, zar je i takvo vrijeme došlo..., ubijaju braću i sestre naše, a mi bezbrižni kao da se ništa ne dešava, pa zar da očekujemo uspjeh ummeta kad ima onih koji ne mare ni za suze nevinog djeteta... Zar ima takvih, koji čuju da je nekoliko stotina braće i sestara ubijeno, nekoliko hiljada gladuje i boluje, dok smo mi siti, zdravi, naspavani...i, ne mare za to.
Gubim snagu od same pomisli...zar možemo zaspati, a da ni jednom ne pomislimo na njih, ustvari, kako možemo spavati?... Koliko života, koliko suza koje nisu stigle kanuti... Umrle na obrazima djece koja su plakala za majkom...
Neko će se zapitati, kao što većina postavlja nekakva ne shvatljiva pitanja, kako im ja mogu pomoći, ili šta ja takvima mogu!!? SubhanAllah... pa zar i to se možemo zapitati!? Zašto ne mislimo na Uzvišenog, Milostivog, koji nam je život dao... Zar i mi ne možemo biti malo milostivi, da kada se sjetimo njih potražimo da nam se On smiluje i pomogne onima kojima je pomoć potrebna, jer On je taj od kojeg pomoć i milost trebamo tražiti...
Budimo od onih koji su čvrsti, strpljivi, ustrajni, koji se oslanjaju uz Allaha, s.w.t.,  i koji su pravi vjernici, pravi pripadnici ove nase UZVIŠENE vjere, koju sa svih strana pokušavaju uništiti... nastoje uništitii njene uspješne pripadnike, znajući, ali ne mireći se sa tim da je ,, Islam uzvišen i nikada ne može biti nadmašen!“
Gospodaru naš, Ti na njih pogledaj, i pomozi njima i nama, zaštiti ih Svojom moći, i nikom ne daj Palestinu…