„Da nebi neprijatelj islam ugrozio, ja svoj život dajem. Samo neka nam vojska pobjedu slavi!“
 – dova sultana Murata pred Kosovsku bitku

 

Dok su balkanski vladari i velikaši jedni drugima otimali teritoriju, na istoku se pripremala jedna vojska – izgleda neviđenog, morala čudesnog i cilja viskokog. Ujedinjeni pod zastavom vjere u jednog Boga (tevhid), krenuli su prema našim prostorima Turci Osmanilije. Dolazak Turaka na Balkan je kao opasnost osjetila i Evropa, pa tako papa, pod vođstvom mađarskog vojskovođe, šalje 60 000 krstaša na glavni grad Osmanlija,  Jedrene. Ta vosjka je doživjela katastrofalan poraz, a vojskovođa im je jedva izvukao živu glavu. Vidjevši snagu muslimanske vojske, srpski knez Lazar Hrebeljanović, sklapa tajni savez sa svim balkanskim vladarima protiv Osmanlija i tako velika Dušanova država još na neki način opstaje u životu, sa njenim carem Urošom Nejakim. Njemu su pomagali Vukašin i Uglješa, braća Mrnjačevići. Međutim, Osmanlije razbijaju to „carstvo“ osvajajući Bugarsku i Makedoniju za šta je presudna bila Marička bitka u Bugarskoj, koja se odigrala godine 1371. U toj bici ginu makedonski kralj Uglješa i car Uroš Nejaki i tako Makedonija i Bugarska postaju osmanske vazalne zemlje. U Makedoniji su vazali postali Marko Kraljević, sin Vukašina Mrnjačevića i Konstantin Dejanović. Poslije toga sultan Murat šalje ostalim vladarima pisma u kojima je nudi tri stvari: islam, vazalstvo ili rat. Ujedinjeni preostali vladari su izabrali rat i tako je i bilo. U početku su to bili manji upadi od strane Osmanlija, sve do odlučujuće bitke koja se odigrala 1389. na Kosovu polju. Te godine je knez Lazar krenuo u napad sa 120 000 hiljada vojnika. U toj vojsci je učestvovao Vuk Branković vladar Kosova, zatim i Vlatko Vuković Kosača sa par hiljada Bošnjaka, zatim Bugari, manji broj Hrvata i naravno, stanovnici katuna, Vlasi i Arbanasi. Knez Lazar je bio siguran u pobjedu, pa je zato pred polazak, nazdravljajući vojskovođama izgovorio: „Ispijmo ovu čašu vina u znak sutrašnja pobede!“ Sa druge strane vojsku je predvodio sultan Murat sa svijim sinovima Bajazitom i Jakubom. Turska vojska je brojala 100 000 vojnika, to jest 20 000 manje. Tok ove bitke je poznat. Bilježi ga poznati turski historičar Feridun Fazil Tulbetči u svojoj knjizi „Stranice turske historije“. Evo kako je zapisao Feridun Fazil da je Kosovska bitka izgledala:

 

„To je bilo 15. juna 1389. godine, utorak bijaše. Sabah bijaše na pomolu, a vjetar se umirio. Poslije kratke kiše koja je pala, stvorila se gusta magla nad Kosovom. Sultan Murat I, prije bitke koja je prethodila, ovako govoraše: - Gazije! Pred vama je veoma težak dan, i danas moramo mnogo više da se založimo nego u prijethodnim bitkama. Danas ćemo pokazati da volimo svoj narod i svoju vjeru i da smo spremni u ime svoje vjere živote žrtvovati! Moramo pokazati koliki smo junaci i da smo spremni za Allaha, dž.š., živote dati do posljednjeg! Pokaza li ste brojna junaštva, ali danasmorate pokazati najveće junaštvo! Vi ćete to u borbi, sigurno, pokazati i ona će nas do Mađarske odvesti ina najveće uzvišenje ćemo bajrake naše postaviti! Ljudski život, koliko god da traje, znamo da nije beskonačan! Samo je Allah, dž.š., vječan! Oni koje žele da steknu sevap kod Allaha imaju prilike, jer bitka je pred nama! Zajedno sa mnom, izgovarajući tekbire, jurišat ćemo na dušmane! – Ovaj govor je ostavio veliki uticaj na vojnike. Vojnici se sa nestrpljenje očekivali borbu, učeći šehadet. Između dvije vojske, sutra će početi bitka, jedna od najvećih u 14. vijeku. ....

.... Turskoj vojsci prilazi poznati i veliki junak Evrenuz Gazi. Ovaj stari i iskusni komandant, nakon što je obavio hadž, pridružio se vojsci neposredno prije bitke na Kosovu. Poslije održanog govora od strane sultana Murata, vojsci se obratio i junak Evrenuz: - Prije nego što počne bitka, moramo se pripremiti za otpor neprijatelju! Nećemo ovdje sjediti i čekati da nas ko ovce pokolju! Treba da se pripremimo da junački dočekamo neprijatelja! Ako bi naša strana napala, a znamo da nas je manje od njih i kada bi nas rasturili u napadu, oni bi nas lako savladali! Ali, ako naša strana bude čekala neprijatelja, iako nas je manje, oni će se u grupama rasturiti i njihovu snagu je lakše savladati! – Plan junaka Evrenuza su sve vojskovođe jednoglasno prihvatile. Konjica i pešadija su još od 14. juna bili na polju ....

.... Na Kosovu polju, među svojom vojskom, bijaše i sultan Murat, koji se bio u šator povukao i Allahu, dž.š., dovu činio da pomogne vosjci u sutašnjoj bici protiv neprijatelja: - O Bože! Ti nam pobjedu pokloni! Ako sam ja znajući ili ne znajući učinio grijeh, Ti najbolje znaš. Ako je za oprost, Ti oprosti, ako nije, Ti najbolje znaš. Neprijatelj je ustao protiv islama. Da bi se ovo zlo spriječilo, da nebi neprijatelj islam ugrozio, ja svoj život dajem. Samo neka nam vojska pobjedu slavi! Za tu pobjedu, ko kurban, primi moj život! Bože! –
Dana 15.  juna 1389. godine, dvije vojske su se susrele. Glavnu komandu davao je sultan Murat I Padišah. Sa njegove desne strane krilo je vodio Šehzade Bajazid, a  sa lijeve Šehzade Jakub Čelebi. Bitka je trajala od sabaha do akšama. Neprijatelji su doživjeli katastrofalan poraz, a sam srpski knez je u bici poginuo. ....
.... U sabah 16. juna 1389. godine, sultan Murat I je šetao poljem prepunog mrtvih vojnika. Među njima bijaše i jedan ranjeni mladić od neprijateljske vojske. Kazao je sultanu kako bi želio postati musliman i iz poštovanja prema sultanu, mučio se da mu poljubi etek (sultanovu haljinu). Sultan je naredio da mu ranjenog mladića dovedu pored njega. Doveli su ga na metar rastojanja od sultana. Mladić se, onako ranjav, dovukao do Padišaha. Stigavši do sultana, potegao je handžar i zabo ga u sultanov stomak. Sultan je samo dan ranije, sa sabljom u ruci, jurišao na neprijatelje, a sada kao da više to nije onaj sultan. Čekajući zadnji trenutak, gledao je svoga sina. Odmah su se okupili svi paše i veziri. – Ovo nam je suđeno od Allaha, dž.š., a na moje mjesto neka pređe moj sin Bajazit. – kazao je sultan. Možda je htio još nešto da kaže, ali na žalost, za govor više nije imao snage. Ipak u njegovim očima se vidjela radost što odlazi kao šehid iz ove pobjede.
16. juni 1389. godine, srijeda bijaše. Na ravnom Kosovu jedno sunce se ugasilo, a drugo se rađaše. Taj novi junak koji dolazi bijaše Jildirim Bajazid. Sultan Murat je prije bitke za islamsku vojsku od Allaha, dž.š., pobjedu tražio, a za uzvrat svoj život nudio, i vidimo da mu je Allah, dž.š., dovu ukabulio."

 

U ovoj bici su poraženi pored Srba i Bošnjaci, Albanci, Bugari i dr., ali jedino Srbi još dan danas žale zbog tog događaja. Taj događaj se utkao u njihovu duhovnost i vjerovatno su posljedica toga i brojni stravični događaji koji su se desili u našoj historiji. Sultana Murata je ubio Miloš Kobilić. On je Vlah iz katuna Vignjevići, koje se nalazilo blizu Dubrovnika. Danas ga Srbi (kao Obilić) i Albanci (kao Kobilići) svojataju za svog junaka. Toga dana je poginuo i sultanov sin Jakub. Ne može se sa sigurnošću reći kako je on poginuo. Postoje tvrdnja da je poginuo u toku bitke, a druga je tvrdnja da je po naređenju novog sultana Bajazida ubijen. Poslije bitke je još, kratko vrijeme, pružio otpor Vuk Branković i on ubrzo, poslije toga, umire. U bici na Rovinama (1394.), braneći osmansku državu ginu Kraljević Marko i Kostantin Dejanović. Tako Osmanlije uspostavljaju kontrolu nad Makedonijom, Kosovom, Crnom Gorom, Srbijom, Albanijom i teritorijom današnjeg Sandžaka. Tačnije godine 1396. Osmanlije su ovladale rijekom Raškom i Limskom dolinom i na svim pomenutim teritorijama se osniva Skopsko krajište. U sastavu tog krajišta su bile i tri vazalne oblasti: oko Novog Brda, kojom je upravljao Lazarev sin Stefan Lazarević (vl.1389.-1427.), Kosovo, kojim je upravljao sin Vuka Brankovića, Đurađ (vl.1397.-1456.) i Zetu (Crnu Goru), kojom je upravljao Balša III (umro 1421.). Stefan Lazarević je, sa odredom od 5 000 vojnika, godine 1402., je učestvovao u čuvenoj bici kod Angore na Turskoj strani protiv Mongolaca. Tada se pod vođstvom Timur Lenka mongolska vojska sukobila protiv duplo slabije turske vojske pod vođstvom sultna Bajazida. Tada je je sultan zarobljen. Sultan Bajazid se otrovom koji je nosio u prstenu ubio, da nebi Osmanska država bila preko njega ucijenjena.  Stefan Lazarević je preživio i pri povratku u svoju zemlju, svratio je u Carigrad, i tada je dobio titulu despota. Srbija godine 1402. postaje vazalna despotovina. Smrću Stefana Lazarevića, 1427., despotovini se priključuju Zeta i Kosovo, a za despota dolazi Đurađ Branković (vl.1427.-1456.). Ova despotovina je opstala do 1459. godine, poslije čega podpada pod potpuni uticaj Osmanlija i Osmanlije na toj teritoriji oformljuju Smederevski Sandžak.

Danas, kod nas u Sandžaku se malo zna o istinitom toku događaja u ovoj bici. Razlozi su mnogobrojni, ali glavni je ono što se učilo i uči u osnovnim i srednjim školama u Sandžaku. U „Istoriji“ za šesti razred piše da nije poznat tok bitke, a sa druge strane iz spskog jezika su uče brojni srpski narodni epovi, koji veličaju Kosovsku bitku i brojne stvarne, prisvajane i izmišljene ličnosti kao junake. Pa se čak ova bitka slavi kao pobjeda, navodno „u njoj je pobedilo srpsko junaštvo“ i na taj način se vrši žestok pritisak na bošnjačku svijest, mladih u Sandžaku, navodeći da su muslimani ti koji čine zulum. Srednji vijek je vijek ratova. Poznati su krstaški pohodi na muslimane, među kojima ih je i bilo punih strahota i užasa. Muslimani u svojim ratovima su bili poznati po to me što su uvijek prije napada nudili tri stvari: islam, džizju (vazalstvo) ili rat, ali očigledno taj ponos neko želi ugasiti time što će zamaskirati historiju. Istina se ne može nikada sakriti i koliko god je neko pokušavao sakriti, ona jednog dana ispliva. Od Kosovke bitke do danas je prošlo mnogo vremena. U tom razdoblju su se desili muslimanima brojni događaji od kojih se srce ledi i duša ježi. Ali, razlika je što smo, mi muslimani na ovim prostorima, narod koji ne gleda u prošlost, ma koliko ona stravična bila. Naša kultura, bazirana je na islamu, koji nas uči optimizmu i budućnosti.

Literatura: „Sandžak, porobljena zemlja“, Harun Crnovšanin i Nuro Sadiković
„Kako se kalio Sandžak“, Harun Crnovšanin i Nuro Sadiković
„Velika Srbija, muslimani i Bosna“, dr. Jusuf Mulić
„Istorija“ za šesti razred osnovne škole, Rade Mihaljčić
„Softa“, br. 40.

Usame Zukorlić