Suze mi vrele kvase lice
One su samo izdajice
Što mi dušu izdaju polahko
Proliva se krv sada tako lahko…

Bile su rijetke i mnogo sjajnije,
Bile su svijetle mnogo ranije,
A sada su tamnu dobile boju
I pišu ponovo pjesmu novu.

Ruše dušmani sve sto je pred njima,
Dok očevi pate za izgubljenim sinovima
Koji izgubiše život za vjeru,
Ne imadoše dušmani u ubijanju mjeru.

Tek se rodio sin majci,
A već ga sprema da se u ratu bori,
Da će mu biti ko’ u krvavoj bajci,
Ta je muka uopće ne mori.

Rodila ga je da se bori u ratu,
Možda će biti u logorskom zborištu,
Zna da će biti gladan i žedan
I da neće biti u majčinom ognjištu.

Ali ne liju majci suze zbog toga,
Niti zbog straha da će ih ubiti,
Liju joj suze zbog straha od Boga
I da će muslimani bitku izgubiti.

Uspomene iz sretnih dana,
Sada su samo postale snovi,
Na srcu je već previše rana,
Prekasno je za život novi.

Zaboravljeni snovi lete visoko,
Urezani su u našim srcima duboko,
Nad nebom se nadvio oblak crni,
Teku u Palestini lokve muslimanske krvi.

Maida Bećirović, IIb