Koliko nepravde prema njima bješe,
Pravo na sreću i život im oteše,
Neka je proklet narod nevjernićki taj,
Doći će i njima jednom njihov kraj.

Htjeli su da pokažu i dokažu,
Svoju moć pred ostalim svijetom,
Pa se sjetiše naroda vrijednog,
Koji vjeruje u Allaha Jednog.

Iskušenje snađe te nedužne ljude,
Ni krivi, ni dužni, dušmani im sude,
A život i smrt, sad im je sve jedno,
Samo da u Džennet budu svi zajedno.

Mjesec januar, dobro poznat svima,
Bol je i tuga u našim srcima.
Mnogi muslimani tad šehidi biše.
Rijeke krvi Palestinom tekoše.

Nedužne su ljude i djecu mučili,
Zar su ih tome roditelji učili,
Dječiji plač i vrisak što čuju,
Prolivena krv... sad im duše truju.

Zašto nas ubijaju, neko upita,
Zašto mrtav babo leži pokraj puta,
A za mati, kažu, ona je daleko,
Dušmansko oko pogleda ga preko...

Ne imadoše oni, ni stida ni srama.
U srcima njihovim sada živi tama.
Zločinci ne znaju za moralne vrijednoszi,
Ubiše nevine... simbole čednosti.

Ranjeno dijete ka majci bježi,
Jer bol postaješe svakim danom teži,
Upita tužno za šta smo krivi
Umjesto odgovora uz grudi ga privi.

Dušmanska želja ne bi ispunjena,
Da bude unisštena muslimanka žena,
Oči sklapa, zube steže,
Bol što joj dušu para, poput noža reže...

Ali često mislim na muslimane druge,
U srcima njihovim, dal je sada tuge?
Zar vas ne boli ono što čine,
Zar vas ne bole rane Palestine!?

Zar vas patnje ni malo ne muče,
Njih, koji Allahovu Knjigu uče,
Il' ste sve to mirno prihvatili,
A do juče i vi, u ratu ste bili.

A cionisti sada neka pognu glavu
Ko najveći zločinci doživjet će slavu,
Neka vam je na umu jedna istina
Zacjelit će rana, zvana Plestina...

Aida Rašljanin, IVb