Kako je lijepo posmatrati lica;

Koja čine Ti sedždu, i koja vole Tebe.

Kako je  ružno posmatrati lica koja misle;

Da je dunjaluk sreća, i od kazne Tvoje ne strijepe.

Dunjaluk ih obuzeo, zaslijepio;

Ne mogu svrhu života da shvate.

Vrijeme im oduzeo;

Misle da su srećni, al’ ustvari pate.

I vrijeme život odnosi;

Al’ čovjek nikako da shvati .

Da samo  pravom vjerom može da se ponosi;

A, da vrijeme neće moći da vrati.

Nije sreća u dunjalučkom bogatstvu;

Niti je nesreća u dunjalučkoj bijedi.

Zadovoljsto ćemo postići kada shvatimo;

Da smisao života nije u ovom, već u onom koji slijedi.